Podatci o učestalosti COVID-19 u dječjoj populaciji dostupni su iz epidemioloških izvještaja zemalja s najvećim brojem oboljelih. U izvješćima se uočava mali udio djece svih dobi među njima. U Kini su djeca do 18 godina činila 2–5% ukupnog broja bolesnika s COVID-19 (5, 6), u Italiji 1,2% (7), a u Sjedinjenim Američkim Državama 2% (8). U Republici Hrvatskoj, prema prvim izvještajima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo (HZJZ, 5. travnja 2020.), među oboljelima je bilo 2,2% djece do 10 godina, a djece i mladih do 20 godina bilo je 5%. (9) Prema najvećoj retrospektivnoj studiji, koja je provedena u Kini, nije uočena razlika među spolovima u djece. (10) Prema procjenama SZO-a smrtnost od COVID-19 iznosi 3,4% (11), dok se kod djece opisuju pojedinačni slučajevi (10, 12). Mortalitet od COVID-19 u odraslih, kao pokazatelj težine bolesti, razlikuje se među državama jer metodologija prijavljivanja mortaliteta od COVID-19 u odraslih nije do kraja definirana i uniformirana među različitim zemljama, precizniji podatci se očekuju kada se retrospektivno proanaliziraju podatci na kraju pandemije (13, 14). Izostanak pedijatrijskih bolesnika s COVID-19 u usporedbi s brojem oboljelih odraslih osoba zbunjuje kliničare, epidemiologe i znanstvenike, a zbog relativno malog broja pedijatrijskih bolesnika s COVID-19 problemi nisu jasno definirani i nedostaju strategije zbrinjavanja bolesne djece.

Infekcija SARS-CoV-2 može uzrokovati niz respiratornih simptoma, što ukazuje kako virus najvjerojatnije inficira respiratorne epitelne stanice i širi se uglavnom dišnim putovima s čovjeka na čovjeka. Širenje virusa se događa uskim kontaktom s zaraženom osobom kada je ta osoba izložena kašljanju, kihanju (respiratornim kapljicama ili aerosolu). Aerosol može prodrijeti u ljudsko tijelo (pluća) udisanjem kroz nos ili usta te kroz epitel konjunktive (15–17). Virus SARS-CoV-2, poput drugih β koronavirusa, koristi angiotenzin konvertirajući enzim 2 (engl. angiotensin converting enzyme 2, ACE2) za ulazak u stanicu. ACE2 je membranski protein, eksprimiran u više različitih stanica, poput stanica crijeva, vaskularnog endotela i bubrega, a blokada ove molekule razmatra se u kontroli infekcije i težine bolesti uzrokovane virusom SARS-CoV-2 (bez receptora nema ni ulaska u stanicu). (18)

Dijagnostika infekcije koronavirusom temelji se na traženju genetskog koda virusa primjenom lančane reakcije polimeraze u realnom vremenu s reverznom transkripcijom (engl. real-time reverse transcription polymerase chain reaction, rRT-PCR). Kod detekcije SARS-CoV-2 pacijentu se uzima uzorak brisom nazofarinksa i/ili orofarinksa, koji se zajedno stavljaju u tekući medij (Hanks ili sterilna fiziološka otopina), zatim se u laboratoriju izoliraju RNK molekule virusa koje se prvo pretvaraju u DNK pomoću enzima reverzne transkriptaze, a zatim umnožavaju putem lančane reakcije polimeraze.

Kod ljudi oboljelih od COVID-19 nalaz virusnog nukleokapsidnog proteina (NP) u citoplazmi glandularnog epitela želuca, dvanaesnika i rektuma te postojanje receptora za virus (ACE2) dokaz su i za gastrointestinalnu infekciju SARS-CoV-2 i uz kapljični put prijenosa mogući fekalno-oralni put prijenosa. (19)

Srednja vrijednost razdoblja inkubacije između izloženosti djeteta simptomatskoj odrasloj osobi u kućanstvu i pojave simptoma je 6,5 dana, dulje nego između odraslih (5,4 dana) (20). Ta razlika može upućivati na dulje razdoblje inkubacije za SARS-CoV-2 infekciju u djece. Prosječno vrijeme od početka bolesti do dijagnoze je 2 dana (raspon: 0 do 42 dana) (10, 20). Većina bolesnika dijagnosticirana je u prvom tjednu nakon pojave bolesti (10).

Infekcija SARS-Cov-2 u djece može imati klinički asimptomatski tijek, čime su ova djeca izvori infekcije za okolinu ili se pojavljuju opći simptomi infekcije (vrućica, umor, inapetenca) uz simptome infekcije dišnih organa različite težine (od kašlja do akutnog respiratornog distres sindroma). Različita istraživanja pokazuju kako je vrućica dominantan simptom, pa je tako 41,5–80% bolesnika imalo vrućicu (12, 20), koja je nestala 1–16 dana nakon početka (medijan 3 dana) (12). U djece s vrućicom, 9,4% djece imalo je tjelesnu temperaturu 37,5–38,0°C; 22,8% djece 38,1–39,0°C; 9,4% djece >39,0°C. (12) Javljaju se i simptomi zahvaćenosti dišnih putova, pa je tako 48,5%–60% bolesne djece kašljalo (12, 20), 40% djece boljelo je grlo, 5,3–30% imalo je neprohodan nos zbog sekreta (12, 20), a kihanje/rinoreju 7,6–20% (12, 20). Proljev je imalo 0–8,8% (12, 20), umor 7,6% (12), povraćanje 0–6,4% (12, 20), tahipneju kod prijema 28,7% (12), tahikardiju kod prijema 42,1% (12), a saturaciju hemoglobina kisikom <92% tijekom hospitalizacije njih 2,3%. (12)

Oskudni su podatci o laboratorijskim nalazima u djece s COVID-19. Laboratorijski nalazi pokazali su (medijan): broj bijelih krvnih stanica 7,35 × 109/ L, C-reaktivni protein 7,5 mg / L, prokalcitonin 0,07 ng / dL, kreatin kinaza-MB 23 U / L, alanin aminotransferaza 18,5 U / L, aspartat aminotransferaza 27,7 U / L, urea 3,1 mmol / L, kreatinin 35,5 µmol / L, laktat dehidrogenaza 25 U / L i D-dimer 0,45 µg / mL (20). Izvješća pokazuju kako 2/3 djece ima broj leukocita unutar referentnih vrijednosti za dob, uz rijetku pojavnost neutrofilije (4,6%) i neutropenije (6%). Limfopenija (broj limfocita, <1,2 × 109 / L) bila je prisutna u 3,5% (12). C-reaktivni protein i prokacitonin bili su povišeni u 13,6% i 10,6% bolesnika, dok je porast sedimentacije eritrocita zabilježen u 32,3% bolesnika (21). U većeg broja bolesne djece zabilježen je porast laktat dehidrogenaze (38,7% bolesnika) (21).

Najčešći radiološki nalaz je pneumonija koja je uočena kod 40–64,9% djece s COVID-19 (12, 20), a čak 7% asimptomatskih bolesnika imalo je radiološke značajke upale pluća (12). U studiji koja je na 5 djece analizirala visokorezolutnu kompjuteriziranu tomografiju (engl. high resolution computed tomography, HRCT) pluća uočeno je da za razliku od odraslih pacijenata, gdje radiološki nalazi izgledom pokazuju veliku raznolikost upalnih promjena, kod djece HRCT pluća pokazuje uglavnom opacitete mliječnog stakla (32,7%) (12) s konsolidacijama ili bez njih (22). Kod djece su upalne promjene zahvaćale manje plućnih režnjeva (22) nego kod odraslih. Lezije na snimkama pluća kod odraslih su se resorbirale kroz 2 tjedna, dok su se u ovoj studiji kod djece resorbirale za 1 tjedan (22).

Dosadašnja izvješća iznose kako infekcija SARS-Cov-2 najčešće prolazi asimptomatski ili kao blaga do umjereno teška bolest (94,1%–100% bolesnika bilo je ili bez simptoma ili su imali blagu do umjereno tešku bolest) (6, 10). Teška bolest karakterizirana je s tri stadija: viralni, dišni i završna faza obilježena snažnim upalnim odgovorom, akutnim respiratornim distres sindromom (ARDS-om), višestrukim zatajenjem organa i mogućim letalnim ishodom. Kada se bolesnici grupiraju prema težini bolesti, 4,4%–28% djece bilo je asimptomatsko (6, 10, 12), 51% djece imalo je blagu bolest (10) i 38,8% djece imalo je umjerenu bolest (10). Tešku bolest definiranu kao hipoksija imalo je 5,6% (10), a 0,2–0,6% djece razvilo je ARDS ili multiorgansko zatajenje (10, 12). Neki od njih su imali koegzistirajuća stanja (hidronefrozu, leukemiju [zbog kojih je bolesnik primao kemoterapiju] i intususcepciju). (12) U istraživanju umjereno teško do teško bolesne djece s COVID-19 infekcijom iz Kine (23) trajanje hospitalizacije bilo je u rasponu od 5 do 13 dana, medijan 7,5 dana.

U svojoj dobnoj skupini 10,6% dojenčadi, 7,3% djece 1–5 godina, 4,2% djece 6–10 godina, 4,1% djece 11–15 godina i 3% djece ≥16 godina imali su tešku ili kritično tešku bolest. (10) U djece se opisuju pojedinačni letalni ishodi (do sada je iz literature registrirano <5 slučaja u svijetu) (10, 12). Sadašnja izvješća upućuju kako je dojenačka dob rizični čimbenik za težu bolest, dok druge bolesti ili stanja koja bi činila djecu rizičnijom za teže infekcije nisu do kraja definirana. Za djecu koja su imunosuprimirana nema dovoljno podataka, tj. jedini podatci objavljeni su iz Jedinice za transplantaciju jetre u Lombardiji u Italiji za troje imunosuprimirane djece zaražene virusom SARS-Cov-2. Imali su vrlo blage simptome bolesti. (24)

Znanstvena zajednica prikupila je u kratkom vremenu brojne informacije o virusu, prijenosu infekcije, kliničkim i laboratorijskim pokazateljima bolesti. Iz toga je jasno kako su djeca jednako kao i odrasli osjetljiva za infekciju, međutim nije u cijelosti razjašnjeno zašto djeca inficirana SARS-Cov-2 imaju blaže kliničke oblike bolesti. Smatra se kako virusološka i epidemiološka obilježja dječje dobi, imunološki sustav u sazrijevanju, potom obilježja sustava renin-angiotenzin u dječjoj dobi, ali i kraće djelovanje onečišćivača zraka na dišni sustav u odnosu na odraslu populaciju, isprepleteno mogu imati zaštitni utjecaj od razvoja teških kliničkih oblika COVID-19, ARDS-a i letalnih ishoda.

Virusološka i epidemiološka obilježja pokazuju kako djeca češće imaju i druge viruse na sluznici dišnog sustava, koji interakcijom virus-virus i međusobnom kompeticijom ograničavaju replikaciju SARS-CoV-2. (25)

Prirođena imunost ima značajnu ulogu u protuupalnom odgovoru na infekciju, ali i u pojavi „citokinske oluje“ s posljedičnim oštećenjem tkiva, dok stečena imunost s aktivacijom CD4+, CD8+ i limfocita B omogućava razvoj protutijela specifičnih za virus. Imunološki odgovor na infekciju obilježen je razlikama od dječje do odrasle dobi, a uočen je brzi pomak od pojačanog kapaciteta sekrecije IL-10 pri rođenju prema uravnoteženoj razini citokina IL-10 / Th1 / Th2 / Th17 već u dojenačkoj dobi. Ravnoteža omogućava obranu od infekcije, ali u isto vrijeme i štiti od pretjerane upalne reakcije koja bi mogla ugroziti domaćina. (26) Dječja dob obilježena je čestim virusnim infekcijama i obveznim programom cijepljenja, što poboljšava aktivaciju prirođene imunosti, a može pružiti i križnu imunost prema drugim patogenima. Stečena imunost aktivirana je kroz Th1 i B limfocite. Uočeno je kako je COVID-19 povezan s limfopenijom i sniženjem CD4+ limfocita, a dojenačku dob obilježava veći broj CD4+ limfocita, pogotovo stanica prirođenih ubojica (engl. natural killer cells, NK stanica) što im moguće pruža zaštitu. (27) Odrastanjem djeteta, povezano s razvojem i atrofijom timusa, broj limfocita CD4+ pada. (28)

Nadalje, u istraživanjima se naglašava i važnost djelovanja molekula u sustavu renin-angiotenzin (RAS) koje bi mogli biti ključni čimbenici u kontroli težine razvijajućeg ARDS-a. Naime, poznato je kako je za ulazak virusa SARS-Cov-2 važan membranski protein ACE2 koji je eksprimiran u stanicama organa poput pluća, srca, crijeva i bubrega. Homolog je ACE, koji regulira djelovanje RAS-a, uravnotežavanjem ACE-a. Povećanjem ACE-a uz smanjenu ekspresiju ACE2 narušava se homeostaza RAS, vodi ka hipertenziji, zatajenju srca i oštećenju pluća (ARDS). SARS-CoV-2 vežući se za ACE2 oslabljuje njegov zaštitni učinak. (29) Važnost interakcije SARS-CoV-2 i ACE2 u infekciji i razvoju bolesti razmatra se i u mogućnostima liječenja. Istražuje se učinkovitost dodavanja topljivog ACE2 koji bi se vezao za SARS-CoV-2, kao i blokada ACE2 receptora s ciljem inhibicije vezanja virusa i ulaska u stanicu domaćina. (30) Iako istraživači nastoje potkrijepiti dokazima moguću zaštitnu ulogu ACE2 na pojavu težih oblika COVID-19 u djece, za sada je njegova uloga još nerazjašnjena. Naime, povlače se korelacije s ARDS-om uzrokovanim respiratornim sincicijskim virusom (RSV). Uočeno je kako ACE2 štiti od oštećenja pluća tijekom infekcije RSV i kako rekombinantni ACE2 smanjuje težinu oštećenja pluća tijekom RSV infekcije. Traže se objašnjenja i u opažanjima kako je rana dječja dob obilježena višim koncentracijama ACE zbog razvoja plućnog endotela, a razmatra se i oslabljena aktivnost ACE u dječjoj dobi. (28) Navedena istraživanja upućuju na to kako povišena koncentracija ACE2 u plućima djece može imati zaštitni učinak na razvoj težih kliničkih oblika COVID-19. Međutim, za donošenje konačnih zaključaka neophodna su daljnja istraživanja o mogućim protektivnim čimbenicima dječje dobi na razvoj težih oblika COVID-19. Mali broj inficirane i oboljele djece ograničava osmišljavanje kvalitetne imunološke studije, što ostavlja mogućnost i dalje nerazjašnjenog pitanja koji mehanizmi štite djecu od težih oblika COVID-19.

Za prisutnosti infekcije SARS-CoV-2 uzimani su uzorci iz gornjih dijelova dišnog sustava te uzorci stolice. U brisevima nazofarinksa/grla 6–22 dana (srednja vrijednost: 12 dana) nakon početka bolesti nije bilo moguće detektirati SARS-CoV-2. (20) Uzorci stolice testirani na SARS-CoV-2 RNK u roku od 3–13 dana nakon početka bolesti u 83,3% bili su pozitivni. Ti pacijenti su 18–30 dana nakon početka bolesti i dalje imali SARS-CoV-2 RNK otkriven u stolici i praćenje tih pacijenata je nastavljeno. (20) Druga studija (19) učinjena kod djece i odraslih (raspon dobi od 10 mjeseci do 78 godina) pokazala je da 53% pacijenata s COVID-19 infekcijom imaju pozitivan test SARS-CoV-2 RNK u stolici. Vrijeme trajanja pozitivne stolice bilo je od 1 do 12 dana. 23% tih pacijenata ostalo je pozitivno na SARS-CoV-2 u stolici nakon što su se pokazali negativni uzorci iz respiratornog trakta. Prema trenutnim smjernicama, prestanak praćenja hospitaliziranih bolesnika sa SARS-CoV-2 temelji se na najmanje 2 uzastopna negativna rezultata rRT-PCR ispitivanja uzoraka dišnih putova sakupljenih u razmaku od ≥24 sata. (31) Međutim, podatak da je kod više od 20% bolesnika virusna RNK SARS-CoV-2 ostala pozitivna u stolici čak i nakon negativnog nalaza virusne RNK u respiratornom traktu ukazuje na virusnu gastrointestinalnu infekciju i da može zaostati potencijalni fekalno-oralni prijenos infekcije i nakon virusnog klirensa u respiratornom traktu. Navedena istraživanja nameću potrebu rutinskog izvođenja rRT-PCR za SARS-CoV-2 iz stolice i upućuju da mjere opreza treba nastaviti ako su rRT-PCR testovi stolice pozitivni. U istraživanju iz Njemačke usprkos otkrivenoj virusnoj RNK nije se uspjelo pronaći živ virus u stolici koji je moguće kultivirati. Smatraju da se u stolici nalaze fragmenti virusa, a ne aktivni virus. (32) Bit će potrebne daljnje studije kako bi se ovo dodatno razjasnilo.

Nadalje, u praćenju djece potreban je i probir na influencu da bi se isključila moguća koinfekcija s obzirom na sezonsko preklapanje između gripe i COVID-19. (20)

Važno je prepoznati čimbenike rizika, kategorizirati djecu prema težini bolesti i osigurati rano praćenje i liječenje. Trenutno ne postoje antivirusni lijekovi koje američka Agencija za hranu i lijekove (engl. Food and Drug Administration, FDA) preporučuje, odnosno koji su registrirani za liječenje COVID-19. (8) U preporukama za liječenje nema posebnih upozorenja za liječenje djece.

U većini istraživanja djeca su liječena simptomatski. Budući da je najčešći simptom COVID-19 vrućica i kako su potrebne antipiretske mjere, u širim znanstvenim i neznanstvenim krugovima propituje se može li primjena nesteroidnih protuupalnih lijekova poput ibuprofena pogoršati razvoj bolesti COVID-19. Trenutačno ne postoje znanstveni dokazi koji povezuju primjenu ibuprofena i pogoršanje bolesti COVID-19. (33)

Autori u jednoj studiji (20) ne preporučuju upotrebu antivirusnih sredstava za liječenje samoograničenih, ne-teških oblika COVID-19 jer nijedan dokaz nije pokazao djelotvornost trenutno dostupnih antivirusnih lijekova. Empirijsko davanje antibiotika ne preporučuje se za liječenje ne-teških oblika pneumonija povezanih sa SARS-CoV-2 bez dokaza bakterijske superinfekcije. (20)

U drugoj studiji (6) svoj djeci s COVID-19 primijenjeno je antivirusno liječenje koje se sastojalo od aerosoliziranog interferona alfa svoj djeci, sirupa lopinavir-ritonavir dva puta dnevno tijekom 14 dana u 14 djece (39%), uz suportivnu primjenu kisika (u šestero djece [17%]), antipiretika i nadoknadu tekućine i elektrolita (6).

U trećoj studiji (34) 48% bolesnika primalo je antivirusnu terapiju (interferon, arbidol, oseltamivir, lopinavir/litonavir). Antivirusnu terapiju interferonom dobilo je najviše bolesnika (48%). 56% bolesnika liječeno je empirijski antibioticima i kod jednog pacijenta antibiotik se pokazao učinkovitim. U dvaju kritično teških bolesnika (8%) primijenjena je invazivna mehanička ventilacija, sistemni glukokortikoidi i intravenski imunoglobulini. Jednom od dvaju kritičnih bolesnika ordinirana je hemodijaliza i izmjena plazme. Do objave istog članka jedan se pacijent potpuno oporavio i otpušten je iz bolnice.

Upotreba uređaja s visokim protokom kisika i neinvazivne ventilacije s nazalnim nastavcima nije preporučljiva zbog velike šanse za stvaranje i širenje inficiranog aerosola. (35) S obzirom na navedeno, a da je primjena neinvazivne ventilacije i visokih protoka vrlo zanimljiva u dječjoj dobi, razmatrale su se druge opcije. Neinvazivna ventilacija uz pomoć kaciga mogla bi smanjiti rizik od nozokomijalne infekcije – u ovom slučaju kaciga zamjenjuje masku za lice kao način isporuke kisika. Kaciga se sastoji od plastičnog zvona koje se stavlja na glavu i pričvršćuje gumenim ovratnikom za vrat. Njihov potencijal u trenutnoj pandemiji demonstriran je u televizijskim snimkama na kojima se vidi soba puna odraslih talijanskih pacijenata COVID-19 koji nose uređaje u jedinicama intenzivnog liječenja. Talijanska verzija naprednija je od one koja je dostupna drugdje – dizajnirana je s virusnim filterom kako bi se spriječila aerosolizacija i prilagođena je korisnicima, s dodatnim priključcima za medicinsko osoblje. (36) Ipak, nije odobrena od FDA, iako su testirane od strane Američkog nacionalnog instituta za zdravlje. Talijanska vlada zabranila je izvoz kaciga dok se bori protiv vlastite krize COVID-19. Američke bolnice se stoga okreću lokalnim proizvođačima kaciga, a tvrtke bilježe ogromna povećanja narudžbi. (36) Bez obzira na to, u vezi s kacigama postoje neke napomene opreza. (36) Smjernice European Society of Intensive Care Medicine (ESICM) opisuju ih kao „atraktivnu opciju“, jer je „pokazano da smanjuju disperziju zraka pri izdisaju“, ali autori naglašavaju kako „nisu sigurni“ u pogledu njihove sigurnosti ili učinkovitosti u COVID-19 i stoga ne mogu dati preporuku u vezi s upotrebom kaciga umjesto maski kod neinvazivne ventilacije pozitivnim tlakom (engl. non-invasive positive pressure ventilation, NIPPV). (37)

Kod daljnjeg negativnoga kliničkog slijeda bitna je rana intubacija i mehanička ventilacija za sprječavanje komplikacija i pogoršanja, posebno u situaciji ograničenih resursa i s vrlo malo centara dovoljno stručnih za liječenje kritičnih slučajeva. (35) Strategije upravljanja ARDS-om u COVID-19 uključuju ventilaciju s malim tidal volumenom i liberalnom sedacijom – analgezijom. (35) U isto vrijeme izuzetno je važna prevencija prenošenja virusa zdravstvenim radnicima u ustanovama s intenzivnom njegom koje se skrbe o teškim bolesnicima i gdje se primjenjuju postupci koji dovode do stvaranja aerosola. (35) Uz hidrofobni virusni filter u ventilatorskom krugu minimizira se šansa za prijenos virusa. (35)

Za procjenu kliničkih karakteristika COVID-19 u trudnoći i intrauterinog vertikalnoga prijenosnog potencijala infekcije SARS-CoV-2 nema istraživanja s većim brojem ispitanika. U jednoj studiji (38) analizirano je devet trudnica s radiološki potvrđenom pneumonijom uz dokaz infekcije SARS-CoV-2. Kliničke karakteristike COVID-19 pneumonije u trudnica bile su slične opisanim kliničkim slikama COVID-19 za ostale odrasle pacijente. Sedam pacijentica imalo je vrućicu. Uočeni su i drugi simptomi, uključujući kašalj (kod četiri od devet trudnica), mialgiju (u tri), grlobolju (u dvije) i nelagodu (u dvije). Fetalni distres praćen je kod dvije pacijentice. Pet od devet pacijentica imalo je limfopeniju. Tri su imale povećane koncentracije aminotransferaza. Nijedna pacijentica nije razvila tešku COVID-19 upalu pluća ili umrla. U svih devet pacijentica trudnoća je dovršena planiranim carskim rezom u trećem tromjesečju, s porodom živorođene djece. Sva novorođenčad je imala Apgar-ov rezultat u prvoj minuti 8–9 i u 5. minuti 9–10, te nisu pokazivali znakove perinatalne asfiksije. Za dokaz intrauterinoga vertikalnog prijenosa SARS-CoV-2 ispitani su uzorci amnionske tekućine, krv iz pupkovine, neonatalni bris grla i uzorci majčinog mlijeka nakon prve laktacije. Analizirani su uzorci od 6 pacijenata, a u njima nije dokazan SARS-CoV-2. Nalazi iz ove male skupine slučajeva sugeriraju da trenutno nema dokaza za intrauterinu infekciju uzrokovanu vertikalnim prijenosom kod žena koje u kasnoj trudnoći razvijaju COVID-19 pneumoniju. U drugoj studiji (39) retrospektivno su analizirane kliničke osobine i laboratorijski nalazi desetero novorođenčadi (uključujući jedan par blizanaca) rođenih od majki s potvrđenom infekcijom SARS CoV-2. Među ovih 9 trudnica klinički simptomi pojavili su se prije poroda u 4 slučaja, na dan poroda u 2 slučaja, a nakon poroda u 3 slučaja. U većine trudnica vrućica i kašalj bili su prvi simptomi, a jedna pacijentica je imala proljev. Četiri novorođenčeta rođena su u terminu, a 6 se rodilo preuranjeno; dva su bila mala djeca za gestacijsku dob, a jedno novorođenče bilo je veliko za gestacijsku dob. Šestero novorođenčadi pokazivalo je znakove ozbiljne promjene zdravstvenog stanja. Klinički, prvi simptom kod novorođenčadi bila je dispneja (n = 6), a zabilježeni su i vrućica (n = 2), trombocitopenija popraćena poremećenom funkcijom jetre (n = 2), tahikardija (n = 1), povraćanje (n = 1) i pneumotoraks (n = 1). Do objave tog istraživanja petero novorođenčadi je izliječeno i otpušteno, jedno dijete je umrlo, a četiri novorođenčeta su ostala u bolnici u stabilnom stanju. Faringealni brisevi prikupljeni su za 9 novorođenčadi od 1. do 9. dana nakon rođenja i u njima nije potvrđen SARS-CoV-2. Zaključeno je kako perinatalna SARS-CoV-2 infekcija može imati štetne učinke na novorođenčad, uzrokujući probleme poput fetalnog distresa, prijevremenog porođaja, respiratornog distres sindroma, trombocitopenije, pa čak i smrt. Međutim, vertikalni prijenos SARS-CoV-2 nije potvrđen. U trećem (40), kohortnom istraživanju, opisana su 33 novorođenčeta regrutirana iz dječje bolnice Wuhan, provincija Hubei, Kina, čije su majke imale obilježja COVID-19. Autori opisuju 3 zaražena novorođenčeta. Prvi pacijent koji se opisuje rođen je u 40. tjednu gestacije, porođaj je obavljen carskim rezom zbog majčinske COVID-19 upale pluća i znakova fetalne patnje (mekonijska plodna voda). U drugom danu života novorođenče je pokazivalo znakove letargije i vrućicu. Radiološka slika prsnog koša pokazala je upalu pluća, dok su ostali laboratorijski testovi (osim prokalcitonina) bili normalni. Nazofaringealni i analni brisevi bili su pozitivni na SARS-CoV-2 u 2. i 4. danu života i negativni u 6. danu. Drugi pacijent kojega opisuju rođen je carskim rezom u 40. tjednu gestacije zbog potvrđene upale pluća COVID-19 kod majke. Prezentirao se letargijom, povraćanjem i vrućicom. Laboratorijski testovi pokazali su leukocitozu, limfopeniju i povišenu MB podjedinicu kreatin kinaze, a rendgenska slika prsnog koša pokazala je upalu pluća. Nazofaringealni i analni brisovi bili su pozitivni na SARS-CoV-2 u 2. i 4. danu života i negativni na 6. dan. Treći pacijent kojeg opisuju u radu rođen je u 31. tjednu gestacije carskim rezom zbog distresa fetusa i potvrđene upale pluća COVID-19 kod majke. Neposredno nakon poroda pristupljeno je oživljavanju novorođenčeta, s Apgar rezultatima 3, 4 i 5 u 1., 5. i 10. minuti nakon rođenja. Neonatalni respiratorni distres sindrom i pneumonija (potvrđena radiološkom slikom prsnog koša prilikom prijema) nestali su 14. dana života nakon liječenja neinvazivnom ventilacijom, kofeinom i antibioticima. Tijekom liječenja također se sumnjalo na sepsu uzrokovanu Enterobacter agglomerates (pozitivna hemokultura, leukocitoza, trombocitopenija i koagulopatija) koja je liječena antibioticima. Nazofaringealni i analni brisevi bili su pozitivni na SARS-CoV-2 u 2. i 4. danu života i negativni na 7. dan. U skladu s prethodnim studijama, klinički simptomi kod 33 novorođenčeta s rizikom od COVID-19 bili su blagi, a ishodi povoljni. (6, 10, 41) Od 3 novorođenčeta sa simptomatskim COVID-19 najteže bolesno novorođenče vjerojatnije je imalo opisane simptome zbog nedonešenosti, asfiksije i sepse, nego zbog SARS-CoV-2 infekcije. U ovoj skupini 3 od 33 novorođenčadi (9%) oboljelo je od rane bolesti SARS-CoV-2 infekcijom. Budući da su tijekom porođaja primijenjeni strogi postupci kontrole i prevencije infekcije, vjerojatno je da su nalazi SARS-CoV-2 u gornjim dišnim putevima ili anusu novorođenčeta bili majčinog podrijetla. Iako su dvije prethodne studije (39, 42) pokazale kako nema dokaza za vertikalni prijenos SARS-CoV-2, autori ovog članka ne isključuju upravo ovaj način prijenosa infekcije s majke na fetus. Stoga je ključno pregledavati trudnice i provoditi stroge mjere suzbijanja infekcije, karantenu zaraženih majki i pažljivo praćenje novorođenčadi u riziku od COVID-19.