U mjesecu srpnju 2022. godine u 96. godini preminuo je naš Theodor Dürrigl, profesor, učitelj, gospodin, prijatelj, legenda hrvatske reumatologije, fizijatar, reumatolog, humanist, publicist, urednik, leksikograf, enciklopedist, poliglot, erudit, intelektualac par excellence.

Jedna sam od mnogih koji bi mogli pisati o profesoru Dürriglu i s ponosom sam prihvatila tu časnu zadaću. Ovo je osobni doživljaj moga prvog reuma-učitelja koji me se dojmio još u studentskim danima svojim jasnim i konciznim iznošenjem složenih, a na prvi pogled nezanimljivih tema. Bio je iznimno elokventan predavač, zanesen kliničar i znanstvenik. Učio nas je kliničkom radu na najljepši mogući način – svojim pristupom bolesniku. Približio nam je znanost učeći nas biranim riječima i lijepim rečenicama, nikada ni previše ni premalo. To je čovjek koji je mnoge uveo u svijet reumatologije i odgojio generacije liječnika koji su tako spoznali ozbiljnost i izazov „reume, kostobolje“ u kliničkoj medicini. U njegovo vrijeme nije bilo „čudotvornih“ bioloških lijekova za upalne reumatske bolesti pa je uz tadašnju farmakoterapiju isticao važnost ciljane kineziterapije i aplikacije fizikalnih agensa, a nadasve strpljenje bolesnika i liječnika. Njegovao je timski rad u kojemu mu je svaki član bio jednako vrijedan u ostvarenju terapijskoga cilja. Sve su to načela koja vrijede i danas. Hijerarhijski gledano, bio je na vrhu, a sa svima se ophodio jednako pristojno i toplo, neovisno o statusu. Šireći interes za bolesti sustava za kretanje ostvario je i poticao suradnju s drugim specijalnostima. U Klinici za reumatske bolesti i rehabilitaciju održavali su se redoviti sastanci s radiolozima, ortopedima i internistima s traženjem najboljeg rješenja za reumatskog bolesnika. Znao je slušati i čuti sugovornika, što se vidjelo iz njegova živahnog pogleda iza naočala i katkada, opravdano, pomalo ciničnih pitanja i komentara. Rafinirana doza humora pratila je neformalna druženja na našim reumatološkim kongresima na kojima je bio je gost dokle god mu je to zdravlje dopuštalo. U svaki je razgovor unosio puno topline, razumijevanja i poštovanja. Cijeli radni vijek borio se za napredak reumatologije koja je tradicionalno bila zanemarena u odnosu na druge specijalnosti. Prvi se u Hrvatskoj počeo sustavno baviti reumatskim bolestima i njihovom farmakoterapijom, prvenstveno temeljnim liječenjem reumatoidnog artritisa. Theodor Dürrigl sa suradnicima napisao je 1966. prva skripta za učenje reumatologije, a treće i zadnje izdanje iz 1975. i danas čuvam. Kroz sve ove godine i „nevere“ kojima je reumatologija u Hrvatskoj bila izložena stasala je ekipa vrsnih reumatologa pa danas hrvatska reumatologija ima svoje mjesto na europskoj i svjetskoj reumatološkoj karti. Osim reumatologije velika strast bilo mu je proučavanje hrvatskog jezikoslovlja, što dokazuje njegov neumorni rad u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti (HAZU). Opuštao se uz klasičnu glazbu i umjetnost. Aktivni hobi bila mu je fotografija. Kada je odlazio u mirovinu u Klinici nam je velikodušno ostavio gomilu fotografija i dijapozitiva vezanih za nastavu. Dio svojih interesa prenio je na neke od nas želeći da mislimo i pišemo znanstveno i pismeno, klinički logično i etično te svaki radni dan pretvorimo u zanimljivo iskustvo. Bila je privilegija raditi s profesorom.

Rođen je u Zagrebu 10. listopada 1926., gdje se školovao i proveo praktično cijeli životni vijek. Nakon smrti prve supruge Zsuzse bio je brižan otac kćeri Marije-Ane koja na neki način ide očevim stopama, baveći se znanošću. Medicinski fakultet završio je u Zagrebu 1953., a potom stažirao u Zrenjaninu. Prvo radno mjesto u Zagrebu bila mu je Centralna reuma-stanica u Mihanovićevoj ulici (sada Poliklinika za reumatske bolesti, fizikalnu medicinu i rehabilitaciju „Dr. Drago Čop“) u kojoj je radio od 1956. do 1966. godine. Ondje je specijalizirao fizikalnu medicinu i položio specijalistički ispit. Nakon toga odlazi u KBC Zagreb na Rebro, gdje je do 1991. bio predstojnik Zavoda za reumatske bolesti i rehabilitaciju, kasnije Klinike za reumatske bolesti i rehabilitaciju Kliničkoga bolničkog centra Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Umirovljen je 1992. godine.

Njegova bogata akademska karijera započinje obranom doktorske disertacije 1964. godine pod naslovom Osobitosti reumatoidnog artritisa u muškaraca. Godine 1966. izabran je za docenta na Medicinskom fakultetu za predmet Fizikalna medicina i rehabilitacija, a 1975. postaje redoviti profesor na Katedri za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju. Bio je član više fakultetskih povjerenstava i odbora te prodekan. Na inicijativu profesora Dürrigla i profesora Zdenka Radoševića oblikovan je program studija reumatologije, pa je tako ona ušla u poslijediplomski nastavni plan Medicinskog fakulteta. Godine 1978. održan je prvi poslijediplomski studij iz reumatologije u suradnji Katedre za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju i Katedre za internu medicinu.

Redoviti član Akademije za medicinske znanosti Hrvatske (AMZH) bio je od njezina osnutka 1961. i njezin laureat za 2009. godinu; bio je i članom njezina Senata. Godine 1986. postaje član suradnik Razreda za medicinske znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU), a od 2000. do smrti bio je voditelj njezina Obora za medicinsku leksikografiju. U Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža bio je pomoćnik glavnog urednika Medicinske enciklopedije, Medicinskog leksikona, stručni urednik Enciklopedijskog rječnika humanog i veterinarskoga medicinskog nazivlja te urednik medicinske struke u Hrvatskoj općoj enciklopediji.

Godine 1967. u Hrvatskom liječničkom zboru (HLZ), a u okviru Sekcije za reumatologiju, fizikalnu medicinu i balneoklimatologiju osnovao je samostalnu Reumatološku sekciju HLZ-a (danas Hrvatsko reumatološko društvo, HRD/HLZ) čiji je predsjednik bio gotovo deset godina. Dugi niz godina održavao je nastavu budućim fizioterapeutima, pa je 2013. bio jednim od laureata Visokoga zdravstvenog učilišta u Zagrebu.

Od 1963. do 1991. bio je pokretač i glavni urednik časopisa Reumatizam koji i danas izlazi. Član uredništva ili uredničkog savjeta bio je u časopisima Liječnički vjesnik, Acta medica Croatica, Zeitschrift für Rheumatologie, Archives of Interamerican Rheumatology i drugima. Hrvatski liječnički zbor, Hrvatsko reumatološko društvo te njemačko, austrijsko, čehoslovačko, slovensko i argentinsko reumatološko društvo dodijelili su mu počasna članstva.

Teško je znati, a kamo li spomenuti sve njegove domete, radove, članstva u različitim odborima i povjerenstvima, uredništvima stručnih domaćih i stranih glasila, nagrade, priznanja, ordene i počasna članstva. Objavio je više od 470 znanstvenih i stručnih radova u domaćim i međunarodnim publikacijama, od toga sedam knjiga. Bio je pozvani autor 14 poglavlja u knjigama, domaćim i stranim udžbenicima. Održao je bezbroj divnih predavanja studentima, medicinskim sestrama i fizioterapeutima. Brojna izlaganja na kongresima čule su stotine liječnika različitih specijalnosti. Po umirovljenju još se kratko bavio kliničkim radom, objavio je nekoliko članaka i poglavlja u knjigama, a s prof. dr. sc. Kristinom Potočki napisao je 2011. sveučilišni udžbenik Klinička reumatološka radiologija. Do zadnjih dana života bio je posvećen leksikografiji.

Hvala, gospodine profesore, i počivali u miru!

Izv. prof. dr. sc. Đurđica Babić-Naglić, dr. med.

fizijatar-reumatolog u mirovini